“Da mi je netko rekao da će mi se ovo dogoditi, nikada mu ne bi vjerovala. Što je najgore, ljudi nemaju suosjećanja, smiju mi se kad im kažem da bolujem od nove bolesti”, kroz suze nam govori Draženka Lulek, umirovljena tekstilna tehničarka iz Dubranca.
Dubranec, ljupko naselje u Vukomeričkim goricama, dvadesetak kilometara nadomak Zagreba, ima tek tristotinjak duša pa ne čudi da svatko svakoga zna. Posljedično, Draženkina je priča metodom pokvarenog telefona iskrivljena i uvećana. “Evo, valjda će vama povjerovati, ako ne vjeruju meni. Kažu da sam luda, opasna za okolinu, da će pisati Telekomu da mi isključi internet, prelaze na drugu stranu ceste kad me vide, brišu moje komentare na Facebooku i prijavljuju me Faktografu”, govori nam Draženka uvjerena da joj je novinarsko pero zadnja nada.
A njena priča ne razlikuje se u svojim počecima od milijuna drugih. Pritisnuta brigama oko korone i cijepljenja, Draženka se u besanim dugim noćima odlučila informirati na Facebooku. “Prvo sam učila epidemiologiju kod Ivana Pernara, onda u komentarima Srećka Sladoljeva, no to je bio samo početak. Čitala sam te komentare koji su govorili da moram otvoriti um, oči, shvatiti da je sve oko nas samo igra velikih igrača, jako sam proučavala pandemijski realizam. Toliko da je moj Mirko bio ljubomoran što stalno pišem kod Lauca na Facebooku.”
Grozničavo traganje za “pravom istinom” i otvaranje uma na kraju ju je potpuno slomilo i koštalo zdravlja. “Gledajte, ja sam toliko otvarala svoj um da mi je na kraju ispal mozak van. I kome da se žalim sad?” kaže nesretna gospođa Lulek. Mozak sada drži na nahtkaslu pored slike Mislava Kolakušića.
Onomatopeja kao simptom
Shvatila je da nešto nije u redu kad se vratila s velikog zagrebačkog antivakserskog prosvjeda u rodni Dubranec. “Staru svekrvu sam počela zvati glupom ovcom jer je primila treću dozu. Kad bi ju vidila na dvorišću, plazila bih joj jezik i blejala. Beeeee!”
No, dodaje, to nije bila jedina promjena: “Onda bi se svaki put zatrokirala kad bi trebala reć riječ ‘novinar’. Vidite, i sad mi izleti ‘dnovinar’ a to uopće nema veze s ničim, osim da sam preveč otvorila um. I umjesto ‘cijepljenje’ kažem ‘eksperimentalna genska terapija’.”
“I da, čitam samo naslove na Facebooku i ispod njih pišem glupe komentare. To me odmah nekako smiri, ako me razumijete”, nabraja simptome Draženka.
Kako joj se stanje rapidno pogoršavalo, naša je sugovornica završila na Zavodu za entomološku razudbu u KBC-u Sestre milosrdnice u Zagrebu. A tamo je zaključeno kako se radi o bolesti “preširoko otvorenog uma” koja latentno tinja u svjetskoj populaciji. Iako se o njoj maglovito nagađalo u medicinskim knjigama još iz vremena kuge i kolere, nikada prije nije ovako jasno izolirana i opisana, što će zagrebačkim znanstvenicima donijeti svjetsku slavu.
No ono što je dobro za znanstvenike, Draženki predstavlja trajnu patnju. Jedina nada je, kažu liječnici, transplantacija mozga. No riječ je o eksperimentalnoj terapiji koju naša sugovornica odbija. Umjesto brige o ružama i župnim aktivnostima, život joj je sada teška agonija. Po cijele dane iz njenih usta izlaze nepovezane misli o izmišljenoj bolesti, nedjelotvornim PCR testovima, novom holokaustu i novom nirnberškom suđenju.
“Ne znam do kad ću moći živjeti ovako otvorenog uma – bez mozga. Da sam znala kamo će me to sve dovesti, nikada se ne bih ni upisala na Facebook. Evo, vi ste dnovinar pa sve to prenesite ljudima. Neka znaju”, zaključuje očajna gospođa Draženka.